субота, 6. јун 2015.

Moj svet-Pismo strancu-peto








  Svet je pao stranče. Nisko na kolena pred bezosećajnom ekspanzijom ljudskog ega u nezasitoj želji da ojača materijalizam. Podigla se pohlepa, ponovo na noge i zašla je u naša srca. Slušamo samo razum, a i on ne radi kako treba i osećanja smo bacili sa strane, da kupe prašinu i čekaju neka bolja vremena. Prestali smo da verujemo, ne u boga i ideale jer njih će uskoro biti više no ljudi, nego u nas same. Intuicija i srce su prestali da rade još pre par vekovam, a mi smo počeli materijalizmu da se klanjamo i Bog nam se zove tehnologija. I ja ulažem protest na sve ovo i ponizno molim saslušanje pre nego me pogubite vašim osudama i komentarima punim neke više vrednosti, te vas pitam.


  Zar je toliko teško biti ono što čovek zovu? I jer Čovek treba biti izumrla vrsta? Da li smo zaboravili da smo duhovna i energetska bića, a ne materija u kojoj se ukorenismo? Hoćemo li dopustiti da nas ocenjuju po istim merilima, dok šire priču da svi smo različiti? Jel su tudja patnja i bol toliko manje no naše da oči zatvaramo pred njima i okrećemo im ledja? Ne treba li jedan čovek biti iznad drugog samo onda kada mu pomaže da ustane? Hoćemo li nastaviti da ubijamo ljude koji nas bude iz okova materijalnih misli i ukazuju da može biti bolje? Zar smo za istinu toliko slepi? Jel treba da molimo za lajk dok na drugom kraju sveta mole za dan života više? Jel treba žaliti što nemamo najnoviji komad odeće dok negde tamo žale za komadom hleba? Hoćemo li pustiti da život živi nas umesto da mi živimo njega? Ne sečemo li šume koje su dah našeg života zarad parčeta papira koji odredjuje sve pa i cenu života samog? Treba li jedna osoba da ima više prava na slobodu nego druga samo jer ih deli par stotina kilometara? Zašto smo zaboravili da se svet menja tek kad promenimo sebe? Dokle ćemo ubijati životinje i krčiti sve na svom putu? Nisu li i one jedni od nas, stanovnici planete koju delimo? Samo ću reći da delfini imaju više vrsta jezika, a svaki jezik više vrsta dijalekata, te vas pitam ko je napredniji, mi ili oni? Znači li to što ne govore našim jezikom da ne možemo čuti ono što nam govore? Hoćemo li nastaviti da se ponašamo kao da imamo sto planeta, a ne ovu jednu? Jel treba ceo život da prodje da bi na samrti shvatili da umiremo neostvarenih želja? Kad ćemo izaći iz lažne stvarnosti i videti da stvarnost kroje misli, a misli stvaramo sami? Koliko će se još puta ponoviti istorija? Koliko će još života uzeti ova crna zemlja? Koliko će još biti grobova, prepunih želja, ideja i neostvarenih snova?


 Dok se to ne desi ja ostajem stranče smiren i u tišini da delam na štetu ovog materijalnog sistema. I ovaj svet je moj koliko je i tvoj i jednako je naše pravo na njega, ali te molim zagledaj se u njega bolje, a u dušu svoju dublje. Do tada te ostavljam da koračaš ka putu promene i želim ti da vidiš što dalje, bolje i šire.

  Sve najbolje. Tvoj andjeo čuvar.

недеља, 31. мај 2015.

Pismo strancu-četvrto(za sve moje ljude)





  Prošlo je stranče. Vreme što uvek prolazi. Ostavlja sećanja, uspomene, osmehe i ožiljke na duši i ne vraća se. Nikad. Mi ostajemo, neki se menjaju, neki ostaju isti. Mene su stranče menjali, ljudi, odluke, knjige i iznenadni trenuci. I volim ih sve jer sam postao drugačiji, sebi bolji i ne žalim za vremenom što prodje. I ove četiri godine su proletele u treptaju oka. A ja pišem ovo za sve moje ljude stranče, i za tebe isto. Za moje šašave budale što me zovu filozofom, a ja se smejem samo, jer sam sam to što jesam. Lep na neki poseban način kao i ti i svi moji ljudi, svako ponaosob i za sebe.

  Ne znam hoće li pročitati ovo jer će ih verovatno mrzeti. Verovatno i tebe mrzi, ali ja ti pišem jer ne znam drugačije i nemam kome drugom. Ne znam ni što pišem. Sedim polupijan u autobusu i vraćam se kući u pola tri ujutru. Volim da gledam kroz prozor dok se vozim, obično razmišljam o životu i budim sećanja na sve i svašta. Setih se kako sam zimus dok je padao sneg došao do zaključka kako ne poznajem njih. Te ljude sa kojima sam delio to nešto te četiri godine. I kako oni ne poznaju mene. A opet ih volim, na neki sebi svojstven način, i želim im isto što i sebi.

  Da se smeju što više, životu koji dolazi jer tek smo jednom nogom zagazili u njega. Da se rugaju svim nedaćama što će ih snaći jer biće ih mnogo, a ja im želim da ih bude što manje. Da nikad ne odustanu i ne posustanu. Da veruju u svoje snove. Najviše u one što su imali kao deca, jer sad su već postali ljudi. Da svi postanu ono što se Čovek zove. Da ne shvate život ozbiljno, nego da se igraju sa životom. Da završe te fakultete, a da, pre toga da ih upišu. I da zajebemo taj sistem pto nas vuče na dole. Da svi vozimo dobra kola i živimo negde daleko, gde smo maštali da ćemo živeti kao deca. Da se jednog dana nadjemo negde za jedno 15,20 dina. Ja ako ne budem mogao da dodjem zbog promocije svoje knjige u Moskvi neće biti frke. Doči će svi kod mene kuči jer ću im kupiti karte i ugostiti ih u svojoj kuči. Da sedimo oko logorske vatre u mom dvorištu i prisećamo se starih vremena. Buke,galame i smeha. Izjava naših profana, od zašto beli medved ne ide u vodu, preko 33 ludila do hoćete li prestat uz puhanje u šiške na kosi. Možda ću tada uspeti da ih upoznam više, i možda će me skapirati bolje, ako ništa barem ću ih lepo ugostiti. Do tada želim im sve što i sebi, ono najbolje i od srca.
  Za sve moje ljude i bolja vremena koja tek dolaze. Tebi stranče želim isto.

  Šalje ti pozdrav tvoj andjeo čuvar.

недеља, 24. мај 2015.

Sunce






Sunce je izgorelo od uzbudjenja. Umorilo se od čekanja da izadje mesecu u susret i upozna svoju drugu polovinu. Napustilo je horizont plačući krvavo crvene boje, dok je mesec kasnio na sastanak. I baš kad je stigao, sunce je pobeglo da plače negde gde ga drugi nece gledati. Mesec je ostao sam da sija za nečije tudje oči. Nekog prolaznika. Tvoje, moje i svačije. Ostao je nama za ljubav da gasi tugu i žar za životom istovremeno. Sijao je za naše snove što smo ih sanjali čekajuči da se sunce vrati. Cuvao je nadu u nama, a sunce je budilo svakog jutra. Iznova su nam pomagali da živimo život. Uvek tu za nas, a nikad jedno za drugo.