понедељак, 28. март 2016.

Medju svojima





Sanjao sam čudan san.
Svetao, hladan i otkinut.
Izvadjen iz nekog dela višeg,
starijeg mene.


Ležao sam u snegu dubokom,
četrdesetak santimetara.
Sam.
Negde.
Daleko od svih.
Daleko od svega.


Sve što sam video,
bilo je nebo,
bez oblaka,
svetlo sive boje.
I pahulje gonjene vetrom,
što nemilosrdno duva,
kao da tera,
djavole od mene.


I pomislio bih,da sam mrtav,
jer nisam osećao hladnocu,
a trebalo bi već odavno da se tresem,
jer kad ustadoh, videh,
da se nalazim,
na krovu sveta.
I za neko blago čudo,
vetar mi nije smetao,
kao da sam se godinama,
navikavao na isti.


Vodjen nečim, ili nekim,
krenuh u desno,
sigurnim korakom,
izgubljene duše.
Tu iza velikog kamena,
spazih čoveka, ćelave glave,
u odori tamno crvene boje,
za koju su se lepile,
pahulje snega.
Stajao je mirno,
pogleda uprtog u daljinu,
ali bez izgubljenosti u očima,
kao da je znao suštinu,
svega što postoji.


Pridjoh mu bez straha,
i sa dozom divljenja.
Pogledao me spokojno,
stavio ruku na moje rame,
i poveo me sa sobom.
Stazom, starom hiljade godina.


Prošli smo kroz rascep,
izmedju dve stene,
i našli se u dolini,
nalik nijednoj,
u kojoj sam bio,
ili nekoj,
o kojoj sam slušao.


Znao sam!
Ovo nije bio san.
Konačno sam došao,
                                                                                  medju svoje.

субота, 5. март 2016.

Pasivnost




Pasivnost proždire hrabrost.
Gutajući momenat volje,
i iskru želje,
za životom.
Kazaljke pucaju,
i vreme se razliva,
u celinu.
Monotonost je,
pobedila promenu.
I gadost nad sopstvenim životom,
nastupa na scenu,
i donosi smrad,
smrti u zivot.
Duša se guši,
u suzama srca.
I um posustaje.
Dok ekspresije lica
i osmeh,
pružaju otpor
Suncu.
U rano jutro.
Želje umiru u snu,
ne dočekavši da ih prožme,
ruka realnosti.
I prvi udah u novom danu,
istog je tonaliteta,
kao onaj poslednji,
što tek treba doci.
Inertnost se odveć odomaćila,
U naizgled srećnom,
Životu.
Pasivnost proždire hrabrost.
Monostonost upravo,
stupa na scenu.

среда, 2. март 2016.

Druid





Skitnica sam noći i druid dana. Mesečev sam sanjar i brat Sunca.
Skitnica sam pocepanih džepova iz kojih viri gomila misli. I misao sam sama. Sve sam što vidiš i daleko izvan toga, a opet sam ništa. Ponor bez dna i kraj pre samog početka. Sve počinje i završava tu, u meni.

Krotitelj sam snova i njihov ponizni sluga. Rasipam se kao voda pod kamenom i nestajem u njemu. Odlazim duboko pod stenu i bas kad pomisliš da sam umro ja se pojavim. Opet iz vode, svaki put jači nego prošli i taman kad misliš da me imaš. Isčeznem kao magla u jutro, izdignem se i odem.

Mene ne možes imati. Svačiji sam i ničiji, ali uvek svojim izborom. Pustinjak sam sudbine i pustinja je u meni koliko i svo bogatstvo i lepota ovoga Sveta. Apsolutno sam dobro i koren samoga zla. Od tebe zavisi koja vrata ćes prva otvoriti.Ogledam se u tebi i u tome kako se prema meni ophodis, kao energija sam. Postojan, stalan i nepredvidiv u svakom pogledu.

Postojim u oblika mnogo i definiciju nemam. Dečak sam iz mrtve bajke i feniks iz pepela.
Mistik sam sadasnjeg trenutka.
Na kraju krajeva, ja sam VERA.
U bolji početak.
U sve!
I u ništa!