понедељак, 24. новембар 2014.

Voleo bih




Znaš.Svaki put kad mesec zakorači kroz moj prozor ja pomislim na tebe. Zaželim da si tu, pored mene. Samo da ležimo jedno pored drugog i da ćutimo. Voleo bih to zaista. Voleo bih da smo negde daleko. Da smo sami na pustoj obali mora. Da šetamo po plaži. Da iz vode izadje veliki rak i uštine
te za tu malu nogu. Da se uplašiš i skočiš mi u naručje. Onda da sedimo ispod drveta palme dok nam se ruke dodiruju. Da slušamo noćnu tišinu koju tiho prekida zveckanje kamenčića koje lagano prevrću talasi. Da se zagledam u tvoje oči što sijaju na mesečini. Da ti kažem da ima nešto u njima, nešto dečije što mi se jako svidja. Te tvoje smedje oči, jedine u kojima vidim slobodu i sreću bez ijedne trunke straha. Da se nasloniš na mene i da zaspiš pokrivena mesečevim sjajnim plaštom. Voleo bih da vidim kako to izgleda kad ti spavaš. Mora da je divno. Voleo bih da znam sve o tebi. Hocu li ikad znati? Pitam se svaki put kada mi se ova bela skitnica ušunja u sobu, pokrene lavinu misli pa mi ne da oka sklopiti.

среда, 19. новембар 2014.

Pratioci sudbine



Olovni su pogledi njihovi,pratilaca sudbine,

što u suzama istine i trzajima straha gube sve što su ikada imali.

Oči su njihove upale,ka zemlji oborene

umesto da za uspehom po nebu traže.

Misli su njihove kratke,

jer traju od danas do sutra,

a pogane jer o dobrom ne misle

već tugu vide kao pratilju svoju.

Njeno lice išarano ožiljcima propasti

što stoji pored i čeka svoj poziv.

Snovi su im ogromni,ali slabašni,

jer oni sami ne daju im da se ostvare.

Dela njihova ne postoje,nije ih ni bilo,

a strah je uzeo ono što moglo bi postati njihova dela.

Postoji samo hrpa poraza što je gomilaju

dok čiste prljave ulice svoje prošlosti.

Volja im je neuhranjena,krhka kao suva grana

i nema više snage da ih baci u vode delovanja,rada i truda.

Propali su životi njihovi,ne jer su izgubili

već što se budale predadoše gubitku

i pre vremena sebi grobove u sadašnjosti iskopaše.

четвртак, 13. новембар 2014.

Termopilski klanac




Mesec je pobegao . Prestao je da sija . Uplašio se bogova što ga oteraše gromovima i grmljavinom . Ko će ga znati što li su se svadjali , gore , visoko na nebu . Nešto veliko je bilo u pitanju , to je sigurno . Zevs je bacao gromove . Leteli su poput najbržih strela , dok ih je Ares zaustavljao štitom . Neki su se odbijali leteći pravo prema zemlji . Pokrenuvši odron na vrhu planine razdvojili su kolonu vojnika . Ne dočekajući borbu , tridesetak spartanaca je izginulo . Komadi zemlje , velikom brzinom povukli su njihova tela preko litice . Odnevši njihove duše duboko ispod površine vode . Ostatak vojske je preživeo . Nastavili su napred , čvrsto se držeći na nogama . Prošli su uzanu liticu , izašli na čistinu i krenuli da trče prema krvničkom neprijatelju.Persijancima ! Beše ih bar četrdeset puta više . Njih neprijatelja , bolje opremljenih . Ni to ih nije uplašilo . Muzika lire i diaulosa , pouzdanost u velike štitove , oštra dugačka koplja i vera u otadžbinu koju su branili bilo je ono što ih je držalo na nogama . Ono što je uništavalo i najmanju iskru straha . Nakon četiristo istrčanih metara kao najsavršeniji mehanizam svi su se zaustavili , spustili gard i spojivši štitove napravili su veliki zid . U isti zabila se konjica besnih persijanaca . Nabijajući se na koplja , konji su umirali . Zajedno sa konjanicima stvarali su zvukove slične onima iz najgorih košmara . One preživele dočekivali su spartanci koji su iskakali iz redova . Ubijajući ih , vraćali su se u formaciju . Uspeli su . Prvi nalet je uništen . Pravo zlo tek je nadolazilo . Gomila vojnika lakog oklopa i velikih oštrih mačeva . Trčali su prema njima . Prelazeći preko mrtvih saboraca , penjući se po njima skakali su preko spartanskih štitova . Gomila ih je dočekala oštricu koplja . Oni koji su imali sreće da ne nalete na istu upadali su medju bojne redove i klali sve pred sobom . Polako jedan po jedan ginuli su spartanci , ali ne uzalud . Svaki je važio bar dvadeset i više persijanaca koji bi bili ubijeni njima u slavu i hrabrost . Brojno stanje se polako smanjivalo sve dok nije brojalo dvanaest . Dvanaest najhrabrijih ostali su da stoje . Formirajući krug , ledja o ledja okrenuti jedni drugima . Borili su se do zadnje kapi krvi . Do poslednjeg atoma snage . Na kraju bili su porženi . Njihova tela ostala su na bojnom polju . Nestala su , pregažena od strane vremena . Neka bačena u more . Njihove duše otišle su na neko bolje mesto , medju duše onih najčasnijih sto umreše sličnom smrću . Ostala je samo priča o nesalomljivom duhu tih ljudi . Ona je sve što je bilo,što jeste i što ce ikada biti potrebno . Večna je !

среда, 12. новембар 2014.

Magla



Apsolutni stranac . Čovek srednjih godina , kose crne kao najmračnija noć I upalih obraza . Visok , pognutih ramena sa napred izbačenom glavom izgledao je kao živi kostur . Gledajući pravo u neku zamišljenu tačku , samo njemu znanu , Šetao je kroz šumu . Korak po korak . Noge su se vukle po zemlji kopajući opalo lišće . Sporo , bezvoljnim koracima probijao se kroz gustu maglu . Odjednom u susret mu je došla gomila ljudi . Neki ogorčeni i mračni , neki srećni i nasmejani , a neki izgubljenih upalih lica poput njegovog . Zvali su ga , gurali se o njega . Neki su zastajali i vukli ga za rukav kaputa ne bi li se okrenuo ka njima . Stao . Popričao . Ne ! On je samo hodao , ne obraćajući pažnju kao da ih ne čuje . Možda nije želeo da ih čuje !? Vremenom gomilu ljudi zamenilo je bezbroj duša , lebdeći ka njemu . Uvlačeći se u njega . Izazivale su razna osećanja u njemu sve dok najednom nije zastao . Osetio je neku toplinu oko srca , ali je odbacio . Nije joj se nasmejao . Budala ! Nije dozvolio drugima da ga zavole . Nije dopustio životu da mu se desi . Pitao se zašto ga niko ne voli . Zašto toliko pati ? Čemu sve to ? Pravio je grešku , a da to nije znao . Napravivši sledeći korak prekinuo je pauzu,ali taj se korak nije završio . Njegovo telo se raspršilo na bezbroj čestica prašine . Svaka noseći po jednu neostvarenu želju . Vetar je zaduvao i poneo ih nekom drugom prolazniku . Nekom ko će ih ostvariti . Dopustiti im da se dese .

уторак, 11. новембар 2014.

Pitaš li se



Da li si se pitala ikad,moja vilo mala,

ima li svemu što postoji nekog kraja?

Ne kraja starom,a novom početka,

već kraja bukvalnog,gde sve prestaje I ništavilo te čeka.

Da li si se pitala šta biva,

kada vetar skitnica sto ti mrsi duge kose prestane da duva,

a mesec nestane iza dva oblaka siva

i tvoje oči smedje prestanu da sjaje?!

Da li si se pitala šta će biti kad prestane buka!

Ako nastupi tišina.

Da li bi tugovala,uživala u njoj ili bi je prekinula?

Jer obožavas da pričaš.

Da li si se pitala šta ako prestane Sunce da sija?

Onda doci ce tama.Šta ako se uplašiš I krenes plakati?

Za to nema potrebe jer biću kraj tebe

znaj da nikad nećes biti sama.

Da li se pitaš nekad kako je meni?

Setiš li se mene nekad?Znaš li da se javiš?

Možda bi se I javila,kad bi znala

koliko mi fališ.