недеља, 20. децембар 2015.

Sedmo pismo strancu







Ono što mislimo da gubimo na kraju, srazmerno je našoj patnji, a obrnuto srazmerno iskustvu koje možemo imati, ako dozvolimo istini da nam ispuni dušu. I ono što dobijemo sa svakim početkom jednako je broju naših susretanja sa istinom samom.
Sada dok čitas ovo, pitaš se je li stvarno tako, ili je to samo još jedan u nizu apsurda kojima smo izloženi iz dana u dan. Reći ću ti sad, nešto o apsurdima. Ne znam jel razumeš o čemu pričam, ali objasniću ti. Izlozeni smo i učeni svemu samo ne onome što ide u korist spoznavanju nas samih i onoga što leži u nama. Ja to zovem apsurd stranče, mada možeš ga zvati kako god želiš, ali pobeći ne možeš. Od gomile loših stvari kojima si učen. I onog dana kada si poverovao u iste oni su postali tvoja stvarnost.
Nemam nameru nabrajati ti svaki od njih, mislim apsurda jer ni sam nisam svestan njihovog broja. Samo ti mogu reći da koliko god znanja stekneš nikad nemoj prestati preispitivati ono što si učio i ono čemu si učen, jer do istine se dolazi samo tako. Preispitivanjem. Samo pazi, nemoj se dati zavarati da je razmišljanje samo, dovoljno da budeš oslobodjen apsurdne realnosti. Moraćes koristi telo koji ti je dato, ne bi li dosta puta pao na svoja kolena, ne pred drugima već pred samim sobom, i još toliko puta pokušao da ustaneš. Moraćeš dosta toga da radiš, i što je loše i što je dobro. To je jedini način, jer ključ za spoznavanje istine je u promeni. Ne sveta u kom živiš, već samog sebe.
Znaš,  život je skup apsurda nanizanih na konac sudbine što nam visi iznad glave čekajući da ga pokidamo, ne bi li videli istinu koja leži iza svakog od njih. I onda kada ono što je bilo tako neshvatljivo na početku, postane sastavni deo života naših, shvatićemo moć promene, i istine koja leži u istoj.
Kada duboko u sebi prihvatimo spoznaju da kraj i početak samo su reči, počeće da se dešavaju čuda.
Tako su blizu, tu u nama samima, a opet tako daleko, negde na putu promene kojoj težimo.

Nisu li ona baš to što nam je ovih dana tako očajnički potrebno?

S verom u bolje sutra.Tvoj andjeo čuvar.

четвртак, 26. новембар 2015.

Boja smrti




Zamisli.
Hiljadu ljudi, naoružanih do zuba. U uniformama plave boje. Svaki komad odeće na svom mestu. Svaka kopča zategnuta u milimetar do pucanja. Svaki od njih na istom rastojanju od drugog. Svaki misić, tetiva i nerv su momenat od toga da puknu. Svaka kap znoja čeka na olakšanje, ne bi li skliznula niz telo i uronila se u tkaninu odela. Stoje nepomično praznih pogleda, koji se gube u daljini praznine njihove svesti što je pojačava boja uniforme. Kao omadjijani. Čekaju glas nepoznatog lica. Da izda naredbu. Sunce zalazi za planinu i senka prekriva ravnicu. Gavran se čuje u daljini. Momenat kasnije prekida ga glas. Čuje se jedno kratko i glasno:Pobite ih! Sve do jednog.

Dve hiljade ruku pomera se s olakšanjem. Mišići se pokreću, kao sami od sebe. Plave odore se gužvaju dok ih kvasi znoj olakšanja. Hiljadu izdaha biva ugušeno zvukom pušaka pretvarajući se u gomilu glasova sa druge strane koji se stapaju u jedan glas. Tuge, očaja i vapaja. Za pomoć.

Zamisli sad.Mozeš li?

Čoveka koji baca oružje svoje. Pogleda drugačijeg no maločas. Hrabro praveći korake ka prostoru izmedju dve gomile. U trenutku shvatajući da nije to ono za šta se spremao. Pita se da li je to na šta je pristao vredno prolivenog znoja i suza zadnjih 10 godina. Da li se tako brani otadzbina? Slike sadašnjosti se mešaju sa slikama prošlosti i život mu prolazi pred očima u trenutku. Sve postaje kristalno jasno i dok mu meci probijaju telo dere se u sav glas, moleći ih da prekinu. Glas isprva toliko snažan biva ugušen nedostatkom vazduha u plućima. Do malopre zategnuti mišići postaju labavi u sekundi i telo pada na zemlju prljajući je krvlju.

Tog dana ubijeno je sedam stotina porodica, nespremnih na smrt. Ne znajući zašto ni zbog čega ginu. Umrlo je dve hiljade ljudi i sa njima jedan oficir. Istupivši iz gomile da bi branio. Ne ono šta su ga učili, već ono u šta veruje. Dao je život, boreći se za ono što je nosio u sebi.


недеља, 22. новембар 2015.

Lepota




Kažu da je lepota u oku posmatrača. Možda je to tako zato što je lepo relativan pojam? Ili zato što smo reč lepo olako prihvatili? Kažu da je lepota obično u onome što vidimo. Ja ipak ulažem prigovor tome I kažem da je lepota u nama samima. Ona se ne izaziva nečim, ona postoji uvek, tu I sada, kao sreća, samo što je mi nekada nismo svesni. Ona se ne traži, već se prihvata. Zato vas pitam. Jeste li ikada pomislili ili se pitali? Da li vaša majka, otac ili ta osoba koja sedi tu do vas vidi isto što I vi. Ne, ne mislim na vid, već na ono nešto šire. Ne mislim na materijalizam. Materijalizam je za budale I za slepe. Lepota materijalnih stvari je prolazna, kao I sam materijalizam. Stvari se dobijaju I gube, neke pak propadnu, istrule ili se zagube. Neke budu pregažene, neke bačene ili isečene. Neke se zaborave, pa kažemo, nestanu. Ljudi ulaze I izlaze iz naših zivota. A mi onda žalimo jer smo tome pridali neku vrednost, pa gubitak istog izaziva neku emociju, obicno losu. Mada, neki se gubitku raduju. Iskreno mislim da to lepota nije, i da se tome reč lepo ne može pridati. I nije lepota u onome što nastane, već u samom činu stvaranja. Lepota nije u umetniku koji stvara nego u emocijama, zanosu i predanosti koju ulaže dok stvara. Nije lepota u suzi što teče niz oko nego u osećaju što izaziva suzu I tera na plač. Plač sreće ili plač tuge. Nije lepota u bojama umetničkog dela, već u emocijama što su tu istu boju birale, I u onima što ih ta boja na platnu izaziva. Lepota je u sjaju Sunca i meseca i u njihovom smenjivanju, i daleko je od njihovog samopostojanja. Nije lepota u cilju što se postigne, nego u motivu koji je na taj cilj naterao i u zaru borbe koji je do cilja doveo. Lepota nije u učinjenoj pomoći već u izazvanoj plemenitosti i humanosti u srcu, što su do pomoći dovele. Lepota nije u strahu i u nemom stajanju. Ona nije ni u savladavanju straha, već u korenu same hrabrosti. Lepota nije u izgledu osobe, već u emocijama koje ona kod vas izaziva i u trenucima koje vam čini posebnim. Ona je u zelji da se prihvati ono što jeste, a ne u onome što je prihvaćeno. Lepota je u putu ka slobodi, ali ne i u slobodi samoj, jer nas život konstantno odvraća od slobode, dok nam istu tako lepo daje. Nije li lepota, ne u onome što se ima već u onome sto se ceni? Ona je tu sa vama, kad se probudite ujutru i vidite je u tome što vam je data šansa da živite još jedan dan. Mislim još jedan dan, ljudi moji! Još jedna šansa da ostvarite svoje snove! Još jedna prilika za osmeh i za suzu, za udah, za sreću i za tugu. Još jedna prilika za pad i za ponovno ustajanje, za život koji punim plućima treba da živite. Koliko ljudi ima tu priliku? Zapravo, pitao bi vas. Koliko se vas jutros probudilo i osetilo lepotu?

понедељак, 24. август 2015.

Šesto pismo strancu-O kiši







Pisao bi ti o kiši stranče i o svrsi koju ona ima,ali ne znam odakle počet.I jel svrha veća u Suncu što zadje,u oblacima ili u kiši samoj?Da li si se ikad pitao šta se to dešava iza oblaka koji se združe pred nevolju isto kao i ljudi medju kojima živiš,i kako su razbacani u grupe dok Sunce sija.Jesi li primetio to?
Jesi li se zagledao kad u kap kiše?Jesi li joj dozvolio da završi svrhu svog postojanja,negde na dlanu tvoje ruke,ili tik na obrazu ispod oka?Dopusti joj nekad da klizi niz tvoje telo,nemoj je ubiti.Pusti je da se odmori na njemu.
Vidiš li tu moć što je voda ima?Vidis li kako kap pada nisko na zemlju jer se previše uzdigla pod nebo i onda sva rasuta na bezbroj komada biva skupljena od strane zemlje.I onda se vine opet pod nebesa,bogu pod oblake ode,da traži novu šansu,a nije ni svesna da je već dobila.Jer je to već tako odredjeno.
Vidiš li kad se kapi vode skupe I voda kad poteče,kada krene sve pred sobom da lomi,jer drugi cilj pred sobom ima I to se onda složnost zove.Jesi li primetio da u šta god da vodu staviš ona poprimi oblik toga,nečega.Pitaš li se da li to mozda kapi vode rade zajedno,ne bi li im bilo lakše da popune taj prostor.
Jesi li znao kako se najčistija voda može isprljati i kako mutna voda najbistrija može postati?Vidiš li kako voda sama sebi oprostiti može jer zna da će joj tad i svi drugi oprostiti?Da toga nije,sva bi voda nestala onda.Jesi li primetio kako nebo istinski plače?Ne kad se sažali na suvu zemlju,već kada istinski potrebu njenu oseća kao svoju i daje bez straha da će oblaka nestati.Saosećajnost se to zove.Misliš li dobri moj stranče da nebo sa zemljom saoseća?
Jesi li slusao kada kiša po zemlji dobuje jer želi da svi izadju napolje i da obuhvati nas stanovnike ove zemlje?Možda želi da bude deo nas,deo nečeg veceg?Zašto se svi onda sakrivamo kad kiša pada?Ako smo i sami delom od vode zašto onda od vode bežimo?Ili bežimo od nečeg većeg,nečeg što nas progoni,nečeg što kiša budi?Vidiš li mir u slušanju kiše stranče,čujes li ga kao što ga ja čujem?Bežis li od tog mira ili čezneš da mu nikad ne vidiš kraj?Bežiš li od samog sebe stranče?Od energije koju u sebi nosiš?Razumeš li reči kojima ti pišem ili ih samo bezdušno čitaš?Vidiš li stranče da si ti kap vode u moru svih živih bića?Vidiš li sličnost izmedju vode i čoveka?Osećaš li stranče da smo svi isti i da je sve jedno?