петак, 27. март 2015.

Ostao sam sam



Ostao sam sam,
bez igde ikoga,
u tami koja guši,
svu svetlost puta,
kojim odlučih da krenem,
jos onomad kad videh,
da laž kojom se vode,
radi prividnih zadovoljstava,
vodi u istinu,
koja zove se smrt.

Ostao sam sam,
jer svi drugi su pobegli,
ne od mene,
već od života,
koji je krvavim slovima,
pisao poruke kroz vreme,
i priče čiji je svaki kraj,
blistao poput zlata,
a ja sam slušao svaku,
dok drugi su odustajali,
ne videvši kraj što sija.

Ostao sam sam,
jer nisam čekao.
Išao sam životu u susret.
Grlio sam poraz,
duplo jače nego pobedu,
jer svaki novi,
doneo bi pouku.
Na kraju krajeva,
igrao sam na sve,
jer ništa sam već imao.

среда, 25. март 2015.

Bajka




Još jedno veče. Vrzmam se po sobi ,čisto iz dosade. Hvata me neki osećaj ,čudnovat mogu vam reći. To je osećaj koji na svojim krilima uvek donese nešto inspiracije. Tako baš pričam sa prijateljem o tome kako me hvata to nešto. Inače on je jako dobar čovek, smiren poput najtiše reke koja teče u noć. Stariji je od mene, ali našli smo se. Tačnije on je našao mene i što bi rekli kapiramo se. Jednom mi je rekao da sam pali andjeo, pogodilo me to mogu vam reći, baš, baš. Upravo mi priča kako treba da prestanem da pišem pesme koje su mračne, pošto napisah jednu pre nego sedoh da pišem ovo što sada čitate. Inače imamo zajedničke teme. Obojica verujemo u bolje sutra i snagu ovih naših čudnovatih misli. On ima 28, ja 18 i jos maštamo, ali šta nas briga. Volim to kod njega i Sanje, to dečije u njima. Onu neustrašivost i bezgraničnost uma što svako dete ima. Aaaa, da. Sanja je jedno posebno biće. Jeste žensko, ali ja je ne gledam tako. Običavala je da me ljulja na ljuljašci kad smo bili mali. Sad je diplomirani stomatolog i ponosan sam na nju. Znate mi smo se našli posle dosta godina. Tacnije ona je ponovo našla mene i eto od tada smo nerazdvojni, a deli nas dosta kilometara. I sad znam šta mislite dok čitate ovo, ali nije. Sanja je moj prijatelj za sva vremena. To je duša od čoveka moji ljudi. Sad baš dok čitam sve gore napisano nešto mi liči na oproštajno pismo, hahaha. Opušteno biću ja ovde još dugo, ne idem nikuda. Imam velike planove za budućnost. Videćete. Elem da ne dužim previše sa ovim kao uvodom, nego da krenem na nešto konkretno.
Život vidim kao bajku. Verujem u moć misli i u ono da je sve moguće, samo je pitanje koliko jako verujete. Reći ću vam da ako želite nešto jako kao što ste želeli dok ste bili dete, ostvariće se, verujte mi. Dosta maštam znate. Pogotovo naveče, kad mi mesec izadje u susret. Običavamo da prošetamo, on i ja. Uhvati me za ruku i povede dole niz potok, crtajući mi put po travi koja se njiše na vetru. Uvek me dovede do velikog kamena na koji ja sednem da se odmorim, kao dete kada se uzbudi od sreće pa zastane na trenutak. Onda se okrenem da gledam u borovu šumu sa druge strane reke. Ima jedna mala čistina tu ispred nje, na koju izadju vile da igraju. Uhvate se u kolo i plešu i sve su prelepe. Svaka na svoj način.  Jedna uvek izadje iz kola, dodje do mene, uhvati me za ruku pa igramo. Znate prošla me jako povredila. Bila je predivnog osmeha u haljini azurne boje i prelepih očiju koje ne odaju strah. Napustila me prebrzo, nisam ni stigao da je osvojim. To me dotuklo, ali me naučila da ne možeš posedovati nikoga i da niko ne poseduje tebe, takodje nikoga ne možeš naterati da te voli. Zahvalan sam joj na tome.
Ovo veče , došla je druga. Duge guste crne kose, malih ali lepih smedjih ošiju koje odaju sreću, lepog osmeha i lica nežnog poput svile. Stala je ispred mene u haljini raznih nijansi zelene i uhvatila me za ruku da igramo. Tako dok je pored mene izgleda mi kao nešto nežno sto treba čuvati. Lepo mi je sa njom. Simpatična je i baš mi se svidja,  ali kao da se nisam zaljubio, barem nije isti osećaj kao pre. Mada polako, tek smo se upoznali, tek počeli da igramo ili je do onoga što me prethodna naučila, šta znam. Samo cu vam reći tj. nadam se da će ostati dosta dugo, dovoljno dugo da probudim sve ovo dečije u sebi jos više, a ako ode, pa ne plašim se. Samo se pitam čemu će me ona naučiti?

понедељак, 23. март 2015.

Čekanje

Čekanje

Čekanje uzalud.
Čekanje na nešto,
a dobijemo ništa.
Čekanje nema početak ni sredinu,
nestvarno je.
Postoji samo kraj života,
što ga nazvasmo kraj čekanja.
Momenat kada smrt nastupa na scenu.
uzima sve na šta smo čekali,
a ne odnosi ništa,
sem ove naše jadne,
i preplašene duše,
što se zaglavila u masi misli.
Da smo prosečni,obični,
i nedovoljno jaki,
da živimo život.
Čekanje da prodje bol,
koja u suštini ne postoji,
jer kako je stvorismo,
tako je uništiti mogosmo.
Čekanje na nešto novo,
jer ne videsmo,
da je svaki sledeći dan,
nova prilika,
da pobedimo život.
Čekanje da prodje prošlost,
koja već prodje,
i ne videsmo,
da jedan je sadašnji trenutak.
Čekanje u Engleskoj,Brazilu,
ili na nekom trećem,
nama zabačenom mestu.
U stolici,pred veče,
uz šolju čaja,iza zatvorenih vrata,
ne porpalog pansiona,
već našeg ograničenog uma.
Uz film,šetnju,
i masu ljudi,
od čijih lica bežimo,
jer jedno je lice straha,
u toj gomili,
što priziva smrt.
Čekanje na klupi,
ispod drveta koje raste,
što više može,da bi živelo,
jer nema drugi izbor,
jer ne može drugačije.
Samo smo mi prokleti,
što umiremo iz dana u dan.
Čekajuči.
A život nam dade,
toliko prilika,
i duplo više izbora.
Čekamo prilike,
koje sami stvarati možemo.
Čekamo Godoa,
ili neku novu šansu,
a svesni nismo,
da oni čekaju nas,
jer sami smo stvaraoci svoga života.
Čekajući odugovlačimo,
i na kraju starimo.
Čekajući ubijamo,
ne telo,
već  um i nadu,
koji polako trule,
dok čekamo.
Čekamo da prodje čekanje,
na koje se već naviknusmo,
jer nam postade rutina.
Nismo pokušali sa avanturom,
iz straha da ubija,
i neznanja da rutina,
Ubija brže.
Na kraju krajeva,
čekanje se završava,
i dolazi smrt.
Umiremo,a nismo pokušali.
Ustajalost života,
učinila je svoje.

уторак, 10. март 2015.

Velikanima


Smrt polako umire.
Guši se u moru uspeha.
Dok plemeniti šire sreću svetom,
spokoj ne napušta njihovu dušu.
Hrabrost njihova izgara i radja se u plamenu,
jer ne odustaju u svojim namerama.
Smrt im podmeće nogu,
iz beznadežnosti i očaja.
Strah je ohrabruje,
pokušavajući da nastani njihove umove.
Oni ga zaobilaze ne pridajući mu važnost.
Prave se da ne postoji.
A on izgara od ljutnje,guši se koliko i smrt.
Reči kojima se oni služe moćne su i odmerene,
a dela njihova su velika.
Stvarana iz čiste ljubavi,
dugi niz godina radili su ono u šta su verovali.
Imena su njihova večna.
Dok god je takvih,
smrt polako umire.