Hteo
bih nešto, ali još nisam siguran šta. Pročitao sam negde, davno da cilj svega
je pronaći sebe u ovom svetu lutajućih duša. I tako sam krenuo u potragu za nečim,
ne znajući kako se do toga stiže, niti šta me na kraju traganja čeka. Samo sam
šetao, čitajući znakove kraj puta. I na tom putu sam naučio dosta toga, a ipak
sam nekad, jos uvek na početku.
Hteo
bih da pišem, ali ne znam o čemu. Pročitao sam negde da treba pisati kad za to
dobiješ potrebu. I zato ja pišem po potrebi samo. Tačnije samo onda kad mi se
duša na dva dela cepa. U kasnim satima, nad belim papirom, uz slabo svetlo i
par suza koje prave društvo i ovaj osećaj u grudima što pluća mi steže. Ne bih
sad o njemu…
Hteo
bi da vodim mase u neko bolje sutra, i da motivišem rečju koja glasno se čuje. Sanjao
sam o tome. I još uvek sanjam. A kako cu to činiti kad još uvek ni samoga sebe
ne znam voditi? I kad još uvek se o kamenje na putu spotičem. Kako cu ih
motivisati i izvesti iz magle u kojoj krugove hodom prave, kad sam još uvek
tako mali? I kada još uvek meni treba neko, da me motiviše.
Nemoj
me gledati samo tako bezdušno. Pridji, pomozi mi. Zajedno možemo više. Hoćeš
li?
Hteo
bih da ne hodim putem ovim, ali sam shvatio da sve je već svršeno, još onda
kada sam napravio prvi korak.
Hteo
bih da me hvataju manje ovakvi momenti, ali šta ću. Lakše im se predati. Lepo
je pisati i u rečima se topiti. Nadam se da ćeš navići, na ovo moje. I na
momente kad saznam nešto, i žurim ti reći da podelim tu tajnu sa tobom, koliko
god ona mala bila. Ja sam se navikao, na sebe. I sada mi ostaje da prihvatim
sve ostale.
Hteo
bih da sam manje iskren, i da lagati znam. Čuo sam od mnogih, da se tako bolje
kroz život prolazi. Ali ne znam, i ne mogu. Na kraju krajeva ovako mi je bar
mirna duša.
Hteo
bih da vreme stane, ali mislim da gospodar vremena, ne postoji.
Hteo
bih još dosta toga, ali i ovako sam zadovoljan sa ovim što imam.
I
zahvalan sam na tome što sam naučio ceniti to što imam. I hvala vama koji ste
deo mog života i što ga delite sa mnom, jer da vas nije ja ne bih bio ovo što
jesam. I oprostite mi ako sam vas nekada povredio, jer ja sam oprostio svima, a
i sebi. I zbog toga sam najviše zahvalan, što data mi je moć opraštanja.
Hteo
bi da ovo pisanje traje duže, ali mi je već odavno ponestalo reči.
Hteo
bih da je ovo priča, i da ima u njoj junaka. Da motivise i kraj da neku pouku
ima.
Nažalost
ne ide sve tako.
Ovo
nije priča. Pouke nema i kraj se još ne nazire. A junak?
Junak
je tu negde, luta u magli. Tražeći ruku pomoći.
Hoćeš li prići i pružiti je?
Hoćeš li prići i pružiti je?
Нема коментара:
Постави коментар