четвртак, 26. мај 2016.

Promenjeni




Zaustavljamo vreme ,
u večnosti.
Prostor prestaje,
i gubi se u beskonačnost.
Istine kojom um,
nije sposoban da vlada.
Ego se guši,
pod naletom ljubavi.
Osećaji nas uzimaju pod svoje,
i mir ulazi u naše biće.
Zatvaramo oči,
jer biramo gledati srcem.
I realnost lucidnosti
prekida iluziju realnosti.
Reči postaju beskorisne,
I ne mogu opisati,
ono što percipiramo.
Celim bićem.
Snovi postaju stvarnost,
Dok plivamo u moru jastva.
Naše sopstvo se stapa,
u jednostavnost svega,
što oduvek postoji.
Percepcija o vremenu nestaje,
jer smo Sad i Ovde.
Okružuju nas vile,
i dobijamo krila.
Dok nas andjeli uče,
kako da letimo.
Svako pitanje dobija odgovor,
i duhovnost postavlja temelj,
mudrosti.
Sve dobija smisao,
na koji smo tako dugo čekali.
Osmeh nam nastanjuje lice,
a sreća dušu.
I dok nas pitaju ,
čemu osmeh smelosti.
Mi otvaramo oči,
misleći da smo sanjali.
Nesvesni da ostajemo,
zauvek promenjeni.

четвртак, 12. мај 2016.

Sumrak





Uzmi me. Molim te.
Odnesi ovu bol iz moje duše, i otmi mi težinu u nogama.
Propao sam pod težinom sopstvene svesti i zamisli, da ovaj svet može biti bolje mesto za život. Očekivao sam nešto bolje, nešto svetlije i nešto lepše, srećnije i za notu realnije od onoga što sam dobio. Mada nikad nisam, želeo. Nešto do čega ću stići lakše ili bezbolnije, ali ipak sam se razočarao. Kao obično ljudsko biće.
Odvedi me, odavde. Molim te!
Osećam da ne pripadam ovde, medju ljudima.
Ja nisam jedan od njih.
I nije to ego. Nije osećaj nadmoćnosti, osećaj veličine i nadmenosti.
Samo tuga. Osećaj nepripadnosti, svetu u kom živim.
Uzmi me. Hoćeš li?
Vodi me!
Tamo gde su kazaljke pukle, i vreme sporije teče, skoro da ne postoji.
Gde tišina ubija sluh i zaustavlja misli.
Gde prostor ne postoji jer nestaje pod naletom misli.
Gde materija je reč.
Istina je zakon.
I misao je orudje.
Vodi me.Što dalje.
U Sumrak.
Jer osećam da me zove.
Osećam da tu. Pripadam.

недеља, 1. мај 2016.

Andjeli







Andjeli će sići na zemlju.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Uzeće oblik ljudski,
i medju njima će živeti.
Ali krila svoja bela,
neće poviti.
Svetlost oko njih će sijati.
I plamen u srcu,
još više će izgarati,
i po zemlji se širiti.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Zmajevi će za njima doleteti,
i stražu će im čuvati.
Vojske svakojakih će se skupiti,
ovde na zemlji.
I oko zemlje same,
bitke će se voditi.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Neće dobro, zlo terati,
jer samo Jedno postoji.
Već će oni svetliji,
tamu u mračnijima dopuniti,
svetlošću svojom.
Sve će tada jednako biti,
I mir će zavladati.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Sve što je nečisto,
u svetlosti će nestati,
i u istoj se ponovo roditi.
Broj čistih će se povećati,
i svaka će religija nestati,
Duhovnost će biti,
mera svega i mera svemu,
što postoji.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Ljudi će se promeniti.
Mnogi će svetli, za to izginuti,
ali svetlo će opet vladati.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Čudu će to pripisati.
Dugo će se smejati,
i dugo će slaviti.
Ali se neće pitati,
kako baš sad,
i zašto baš ovde,
na zemlji.
I niko neće znati.
I niko neće videti.

Svetlost će kroz Svetle,
progovoriti.
Krila će se njihova videti,
i svetlost u njima će zauvek sijati.
Sve će drugačije biti,
i sve jasnim će postati.
Napredak ce sam od sebe doći,
i svima će se istina,
u ruke dati.
I sve će ih očistiti.
I svi će znati.
I svi će videti.