понедељак, 20. април 2015.

Sve je naopačke





Jutra su crna poput uglja, bez imalo nadanja. Noći su obasjane mesečinom i posute prašinom maštanja. I snegovi ne veju više, već u zimu sija Sunce, a kiše su počele padati u leto. Napustile su jesen, a meni je žao.
Zgrade su postale sumorne jer im se fasade sive danju, i tek se noću popale svetla, pa sve nekako sija, odaje spokoj. Ulice su postale crne, grada koji dobi ime jer beše sav beo. I ljudi što njima koračaju uvučeni su u kolotečinu prošlosti, a budućnost nam je postala slepa. Glave su nam pune zatrlih informacija, dok su nam srca prazna. Jedino su oni oskrnavljenih duša još uvek sačuvali nešto malo nade u svojim srcima, što kucaju za neke bolje prilike. I beskonačnost se umorila jer joj je dosadilo protezanje, a krajevi se plaše, jel žele trajati što duže. Sve je naopačke.

Oskrnavljena tišina



Belim perom, umrljanim krvlju osećaja, pisao je po tudjim srcima. Reči su poput najjačeg konca zašivale rane, a on? On je ćutao. Pravio se nem. Nije voleo da prekida tišinu, ali je uživao slušajući ta ista prekidanja, pravljena od strane skrnavljenih duša. I onda tek na kraju bi rekao koju, ne iz neke pristojnosti već iz intuicije. Iz proklete potrebe što nas tera da se otvorimo. On se otvarao i više nego što treba, ali nije žalio. Nije osećao strah. Nije mario za bol. I ta tek po koja bi se nastavljala duboko u noć i svaka sledeca terala bi na suzu više no prethodna, a njegov glas bi s vremena na vreme stao. Čisto da oseti tišinu. I tako su noći trajale duže, a bolele više. On nije mario. Bio je kao otvorena knjiga. Davao je celoga sebe i baš kad pomisliš da si ga pročitao on bi se promenio. Dopisao bi još po koju stranicu.Svom zivotu

четвртак, 16. април 2015.

Zaledjen




Imam te nalete emocija. Stižu ni od kuda, a odlaze svuda. Rasipaju se na bezbroj atoma. A onda? Onda dodju ta unutrašnja previranja što bi rekao moj dobar drug, i sve nekako brzo prodje, dolazi i odlazi jos brže. Ja obično u to vreme običavam da sedim na stolici, zamišljen u jednoj tački koja se u zaledjenom momentu otvara u ceo univerzum, i istina postaje tako lepa i jasna, neobično razumna, a opet toliko teška i troma i tera me na suze, ali ja se smejem. I onda se pitam milion pitanja. Kuda vode ova skitanja, od pada do uspeha i opet nazad. Od sna do sna. Sve prolazi nekako kroz mene. Gomila se voda u časi koja nikako da prelije. Kao bunar bez dna. Prolaze i osećaji i vreme i ljudi i njihove sene i sećanja na samog sebe i prošlost kojom sam nekad koračao i ovaj osećaj koji se trudim što više da zadržim. Prolazi polako, a ja se trudim da ostanem zaledjen u momentu.

уторак, 14. април 2015.

Pisao sam joj



Pisao sam joj, o njenim plavim očima. Samo sam joj poslao priču, nisam rekao da je za nju. Svidelo joj se, a onda je pitala o čijim je to očima?
Rekoh „O onim što mi se svideše”.
Samo se nasmejala. Ehh,bar da sam mogao da vidim taj osmeh. Da mu ocenim vrednost. Nisam smeo da joj kažem da je za nju iz nekog glupog straha, valjda od gubitka. Samo čega? To se još pitam.
Svako veče ležem u krevet sa istom mišlju. Šta li sam to video u devojci plavih očiju i u tom svetu iza njih koji uistinu nisam toliko dobro ni spoznao. Nekako mi je prirasla za srce, kao da je odavno tu. Da li čisto iz neke potrebe da osećam hajmo to nazvati ljubav, a možda sam se stvarno zaljubio?
Jebote to se nije smelo desiti govorio je glas u meni. A ja? Ja sam rekao gotovo je. Šta je tu je. Šta god bilo, zaljubljenost ili potreba, a mozda oba pustio sam ih da žive. Da stvaraju osećaj patnje i sreće istovremeno. Možda sam grešio, ali osećao sam da je ona ta pored koje bi legao, koju bi zagrlio i u čije bi se oči zagledao. Želeo sam da se odmorim u njima. Tim plavim očima.
Jednom me pitala:Što si se tako zagledao u mene?
Nasmejao sam se. Onako. Rekao sam i dodao:A što,zar ne smem?
Ne,samo pitam. Rekla je.
Bio sam budala nisam smeo da joj kažem koliko me smiruju te plave oči. Nekad kao da postanu zelene, valjda je to od svetla. Zato rekoh da su to oči boje mora pred oluju. Barem meni tako izgleda.
Setim se kako se uvek nasloni  na moje rame. Jednom je rekla:Jao, kako je mekano, svidja mi se!
To me uistinu nasmejalo. Valjda svi imaju mekana ramena, pomislio sam.
Hteo sam joj reći kako bi želeo da to bude rame na kom će da spava, dok je nežno milujem po kosi, ali nisam smeo. Opet iz glupog straha. Taj strah me bacao u maštanje, nije mi dozvoljavao da pokažem osećanja. Borio sam se sa njim, ali sam maštao. O njoj kako lezi na krevetu i miluje me po glavi dok ja sedim naslonjen na krevet i pričam joj priče pred spavanje,kao što je meni moja majka dok sam bio mali. Neke bih smišljao, a neke čitao iz stare prašnjave knjige na čijim je tamno plavim koricama zlatnim slovima ispisano Bajke. Kad osetim da joj je ruka skliznula, znao bih da je zaspala. Ustanem, zatvorim knjigu i polako je pokrijem. Onda ostanem budan, ležeći pored nje dok i sam ne upadnem u san, čuvajući nju i čaroban svet iza njenih plavih očiju.