Znaš.Svaki put kad mesec zakorači kroz moj prozor ja
pomislim na tebe. Zaželim da si tu, pored mene. Samo da ležimo jedno pored drugog
i da ćutimo. Voleo bih to zaista. Voleo bih da smo negde daleko. Da smo sami na
pustoj obali mora. Da šetamo po plaži. Da iz vode izadje veliki rak i uštine
te
za tu malu nogu. Da se uplašiš i skočiš mi u naručje. Onda da sedimo ispod drveta
palme dok nam se ruke dodiruju. Da slušamo noćnu tišinu koju tiho prekida
zveckanje kamenčića koje lagano prevrću talasi. Da se zagledam u tvoje oči što
sijaju na mesečini. Da ti kažem da ima nešto u njima, nešto dečije što mi se jako
svidja. Te tvoje smedje oči, jedine u kojima vidim slobodu i sreću bez ijedne
trunke straha. Da se nasloniš na mene i da zaspiš pokrivena mesečevim sjajnim plaštom. Voleo
bih da vidim kako to izgleda kad ti spavaš. Mora da je divno. Voleo bih da znam
sve o tebi. Hocu li ikad znati? Pitam se svaki put kada mi se ova bela skitnica
ušunja u sobu, pokrene lavinu misli pa mi ne da oka sklopiti.Blog sa pricama koje pisem kad me uhvati inspiracija,mozda se zadesi i neka pesma ako uspe.
понедељак, 24. новембар 2014.
среда, 19. новембар 2014.
Pratioci sudbine
što u
suzama istine i trzajima straha gube sve što su ikada imali.
Oči su
njihove upale,ka zemlji oborene
umesto
da za uspehom po nebu traže.
Misli
su njihove kratke,
jer traju
od danas do sutra,
a pogane
jer o dobrom ne misle
već tugu
vide kao pratilju svoju.
Njeno
lice išarano ožiljcima propasti
što stoji
pored i čeka svoj poziv.
Snovi
su im ogromni,ali slabašni,
jer oni
sami ne daju im da se ostvare.
Dela
njihova ne postoje,nije ih ni bilo,
a strah
je uzeo ono što moglo bi postati njihova dela.
Postoji
samo hrpa poraza što je gomilaju
dok čiste
prljave ulice svoje prošlosti.
Volja
im je neuhranjena,krhka kao suva grana
i nema
više snage da ih baci u vode delovanja,rada i truda.
Propali
su životi njihovi,ne jer su izgubili
već što
se budale predadoše gubitku
i pre
vremena sebi grobove u sadašnjosti iskopaše.
четвртак, 13. новембар 2014.
Termopilski klanac
Mesec
je pobegao . Prestao je da sija . Uplašio se bogova što ga oteraše gromovima
i grmljavinom . Ko će ga znati što li su se svadjali , gore , visoko na nebu . Nešto
veliko je bilo u pitanju , to je sigurno . Zevs je bacao gromove . Leteli su
poput najbržih strela , dok ih je Ares zaustavljao štitom . Neki su se odbijali
leteći pravo prema zemlji . Pokrenuvši odron na vrhu planine razdvojili su
kolonu vojnika . Ne dočekajući borbu , tridesetak spartanaca je izginulo . Komadi
zemlje , velikom brzinom povukli su njihova tela preko litice . Odnevši njihove
duše duboko ispod površine vode . Ostatak vojske je preživeo . Nastavili su napred
, čvrsto se držeći na nogama . Prošli su uzanu liticu , izašli na čistinu i
krenuli da trče prema krvničkom neprijatelju.Persijancima ! Beše ih bar
četrdeset puta više . Njih neprijatelja , bolje opremljenih . Ni to ih nije
uplašilo . Muzika lire i diaulosa , pouzdanost u velike štitove , oštra dugačka
koplja i vera u otadžbinu koju su branili bilo je ono što ih je držalo na
nogama . Ono što je uništavalo i najmanju iskru straha . Nakon četiristo
istrčanih metara kao najsavršeniji mehanizam svi su se zaustavili , spustili
gard i spojivši štitove napravili su veliki zid . U isti zabila se konjica
besnih persijanaca . Nabijajući se na koplja , konji su umirali . Zajedno sa
konjanicima stvarali su zvukove slične onima iz najgorih košmara . One preživele
dočekivali su spartanci koji su iskakali iz redova . Ubijajući ih , vraćali su
se u formaciju . Uspeli su . Prvi nalet je uništen . Pravo zlo tek je nadolazilo
. Gomila vojnika lakog oklopa i velikih oštrih mačeva . Trčali su prema njima .
Prelazeći preko mrtvih saboraca , penjući se po njima skakali su preko
spartanskih štitova . Gomila ih je dočekala oštricu koplja . Oni koji su imali
sreće da ne nalete na istu upadali su medju bojne redove i klali sve pred sobom
. Polako jedan po jedan ginuli su spartanci , ali ne uzalud . Svaki je važio
bar dvadeset i više persijanaca koji bi bili ubijeni njima u slavu i hrabrost .
Brojno stanje se polako smanjivalo sve dok nije brojalo dvanaest . Dvanaest
najhrabrijih ostali su da stoje . Formirajući krug , ledja o ledja okrenuti
jedni drugima . Borili su se do zadnje kapi krvi . Do poslednjeg atoma snage . Na
kraju bili su porženi . Njihova tela ostala su na bojnom polju . Nestala su ,
pregažena od strane vremena . Neka bačena u more . Njihove duše otišle su na
neko bolje mesto , medju duše onih najčasnijih sto umreše sličnom smrću . Ostala
je samo priča o nesalomljivom duhu tih ljudi . Ona je sve što je bilo,što jeste
i što ce ikada biti potrebno . Večna je !
среда, 12. новембар 2014.
Magla
Apsolutni stranac . Čovek srednjih godina , kose crne kao
najmračnija noć I upalih obraza . Visok , pognutih ramena sa napred izbačenom
glavom izgledao je kao živi kostur . Gledajući pravo u neku zamišljenu tačku , samo
njemu znanu , Šetao je kroz šumu . Korak po korak . Noge su se vukle po zemlji
kopajući opalo lišće . Sporo , bezvoljnim koracima probijao se kroz gustu maglu
. Odjednom u susret mu je došla gomila ljudi . Neki ogorčeni i mračni , neki
srećni i nasmejani , a neki izgubljenih upalih lica poput njegovog . Zvali su
ga , gurali se o njega . Neki su zastajali i vukli ga za rukav kaputa ne bi li
se okrenuo ka njima . Stao . Popričao . Ne ! On je samo hodao , ne obraćajući
pažnju kao da ih ne čuje . Možda nije želeo da ih čuje !? Vremenom gomilu ljudi
zamenilo je bezbroj duša , lebdeći ka njemu . Uvlačeći se u njega . Izazivale
su razna osećanja u njemu sve dok najednom nije zastao . Osetio je neku toplinu
oko srca , ali je odbacio . Nije joj se nasmejao . Budala ! Nije dozvolio
drugima da ga zavole . Nije dopustio životu da mu se desi . Pitao se zašto ga
niko ne voli . Zašto toliko pati ? Čemu sve to ? Pravio je grešku , a da to
nije znao . Napravivši sledeći korak prekinuo je pauzu,ali taj se korak nije
završio . Njegovo telo se raspršilo na bezbroj čestica prašine . Svaka noseći
po jednu neostvarenu želju . Vetar je zaduvao i poneo ih nekom drugom
prolazniku . Nekom ko će ih ostvariti . Dopustiti im da se dese .
уторак, 11. новембар 2014.
Pitaš li se
Da li si se pitala ikad,moja vilo mala,
ima li svemu što postoji nekog kraja?
Ne kraja starom,a novom početka,
već kraja bukvalnog,gde sve prestaje I ništavilo te čeka.
Da li si se pitala šta biva,
kada vetar skitnica sto ti mrsi duge kose prestane da duva,
a mesec nestane iza dva oblaka siva
i tvoje oči smedje prestanu da sjaje?!
Da li si se pitala šta će biti kad prestane buka!
Ako nastupi tišina.
Da li bi tugovala,uživala u njoj ili bi je prekinula?
Jer obožavas da pričaš.
Da li si se pitala šta ako prestane Sunce da sija?
Onda doci ce tama.Šta ako se uplašiš I krenes plakati?
Za to nema potrebe jer biću kraj tebe
znaj da nikad nećes biti sama.
Da li se pitaš nekad kako je meni?
Setiš li se mene nekad?Znaš li da se javiš?
Možda bi se I javila,kad bi znala
koliko mi fališ.
Пријавите се на:
Постови (Atom)