петак, 31. октобар 2014.

Pismo strancu



Ti stranče koji čitaš ove reči.Ne znam da li sediš u nekoj udobnoj fotelji čekajući da ti sreća pokuca na vrata,ili si slepi putnik u ovom svetu izgubljenih duša?Možda si samo lutalica kao ja,što putuješ u potrazi za srećom.Ono što ću ti reći jeste da je ceo univerzum uz tebe.U to moraš verovati.Ti si jači od svojih ograničenja koja si nažalost postavio sam sebi.Jači si nego što misliš i očekuješ!Veruj mi na reč jer reč koja se zbori i čuje,moćna je.

Znaj da misao je jača još više,a zamisli onda koliku tek snagu volja ima!
Ono što od tebe tražim je da sve zaboraviš.Sada!Želim da oteraš svoje utvare prošlosti i strahove budućnosti.Da se zapitaš šta bi to hteo da uradis što nisi smeo uraditi do sada.Šta god to bilo,kreni prema njemu.Odmah!
Hajde,raširi svoja andjeoska krila!                                   
Jesi li znao da ih imaš?
Hajde vini se u nebesa!Ona su samo tvoja,zato nemoj očajavati već ih ispiši pobedama!
Ne dozvoli demonima realnosti da srežu krila tvoje želje i mašte.Cilj o kom maštaš može postati stvaran koliko i ove reči koje čitaš.Hajde poleti,i neka ti je volja velika koliko i sam univerzum.Ali znaj!Ta volja koju sada imaš neće uvek biti tu.Iskoristi je dok je kraj tebe.Kada ode,nemoj tugovati nego nastavi da se krećeš ka cilju,jer će se ona vratiti kad oseti da ti je ponovo potrebna.Znaj i da Sunce neće uvek sijati na tvom putu,ali mesečina nekad otkriva više od Sunca kao što tišina nekad govori i prija više od zvuka i priče.Nauči da je slušaš.Zato ti dajem svu svoju snagu i snagu celoga sveta,iskru volje i iskru nade.Ne u bolje sutra,nego u bolje sada,baš u ovaj trenutak u kome boraviš.
Hajde raširi ta bela,velika krila što imaš,osmehni se sreći,kreni njenim putem i znaj još jedno.Nikad ne odustaj!

четвртак, 30. октобар 2014.

Strah



Mesec,ta čudna bela skitnica koja svaku noć luta I uvlači se kroz prozore svuda po gradu,ovu noć odabrao je jedno posebno mesto.Polako I nečujno uvukao se u sobu jedne male devojčice I svojim srebrnim ogrtačem osvetlio pola sobe.Dok je tako šunjajući se razgledao po sobi I divio se nekoj neobičnosti,nežnosti I toplini koju ima svaka dečija soba ušao je vetar.Toliko besan I ljut bez ikakve muke širom je otvorio prozor I zamalo polomio stakla na njemu.Jak zvuk koji su okna prozora napravila dočekujući se uz zid probudio je devojčicu.Sva izbezumljena I uplašena,silom izvučena iz sna gledala je kako njena duga kovrdžava kosa poigrava na hladnom vetru na čijim je krilima dosao strah.Kao neki duh,umotan sav u crno sa velikim iskeženim belim,ostrim zubima I pokvarenim,ciničnim osmehom.Sada je bio tu.Svojim velikim belim očima gledao je pravo u nju.Više nije bio u snovima,ovoga puta je bio stvaran ili se njoj tako činilo.Njene sirom otvorene smedje oči su podrhtavale od straha dok je svojim malim ručicama čvrsto držala azurno plavi prekrivač preko svoje glave.Htela je da zove nekog da joj pomogne,ali nije mogla da govori.Mama upomoć!Mama dodji!To su bile reči koje su samo odzvanjale u njenoj glavi I mešale se sa ciničnim smejanjem koje je samo ona mogla čuti.Strah joj se sada uvukao pod kožu I kada je pomislila da je svemu kraj okrenula se ispod ćebeta I ugledala medu.Njen žućkasto-braon plišani prijatelj,veličine pola nje opet je bio tu,kao I svake večeri,samo ga sada nije videla u prvi mah.Zatvorila je oči I čvrsto ga zagrlila.Odjednom je dobila iskru hrabrosti.Beži od mene,ti nisi stvaran govorila je u sebi,strahu koji je bio sve bliži I baš na stopu od nje utvara se raspršila.Pobedila je,naravno uz pomoć svog malog zaštitnika,a strah je nestao I nikada vise se nije vratio.

уторак, 28. октобар 2014.

Sve za sobom je odnela voda




Sedeo je na velikom kamenu,klesanom vetrom I talasima dugi niz godina.Na obali mora,sam bez igde ikoga.Jedino društvo bili su svetionik sa desne strane I zvuk talasa.Zvuk nastao odbijanjem vode o gomilu kamenja nežno ga zapljuskujući kao I taj na kom je sedeo.Po koja kap vode bi mu pala na nogu.Izgubio se u talasima koji su pod okriljem noći skrivali beskrajnu lepotu mora I mutili mesečev beli odraz na površini vode.Sve je bilo tako nestvarno.Sedeo je sam iako to nije želeo.Želeo je nju pored sebe da joj kaže kako dodju vremena kada se čovek prestane boriti I prepusti se svemu.Hteo je nju da ga razume,da je zagrli,poljubi I samo da ćute,zamisljeni  jedno uz drugo.To je bilo nemoguće jer ona nije bila tu.Nije maštala na istom mestu gde I on,ili je možda došao na pravo mesto,ali u pogrešno vreme.Znajući to hteo je da vrisne od nekog bola koji se nakupio u zadnje vreme.Kap po kap tuge je padala na tas vage I baš u tom trenutku je prešla granicu.Bol je prevagnula.Ustao je,raširio ruke I krenuo da se dere  govoreći sve I svasta,a ni sam ne znajući zašto.Znao je da ga svi čuju.Svaka sova na drvetu,ptica u gnezdu,svako drvo,čuje ga I onaj stari čamdžija u kolibi ispod svetionika.Čulo ga je I more koje se u tom momentu probudilo I snažnim talasima počelo da drobi kamenje oko njega.Osetilo je svu njegovu žal I patnju,a on je baš to hteo.Da se ono digne I povuče ga za sobom,da ga proguta.Baš tada digao se veliki talas,udario ga I oborio na zemlju.Prekrivši ga na par sekundi,vratio se nazad u more I za sobom poneo svu njegovu bol I tugu.

недеља, 26. октобар 2014.

Čast



Beše to jedne noći kada se mesec sakrio daleko iza oblaka.Vreme je besnelo,a kapi kiše su kao hiljade strela ispuštenih iz moćnih lukova,sve pod istim uglom udarale u zemlju,a kamen koji pogode kao da su drobile pod sobom.Ono trešnjino drvo desno od hrama što pod punim mesecom odaje sve svoje čari I svu lepotu sada je bilo ogoljeno,samo gomila suvog granja koje se bespomoćno savija na vetru.Njeno prelepo cveće koje krasi kako drvo tako ponekad I kosu neke mlade devojke sada je lezalo uništeno I mokro svuda oko drveta.Dve siluete u svom tom haosu,dodavale su prizoru nešto sablasno,a u isto vreme nešto čemu se da diviti.Ona svetlija beše samurajeva.Obučen u svoj tamno crveni oklop niz koji su klizile kapi kiše činile su da se izdvaja u mraku kao što zvezda sjaji na crnom nebu.Ona druga,nesto manja ali stamenija bila je silueta jednog ronina,svog pokislog u staroj odeci nalik na kimono koja se sad pribila uz njegovo telo.Njihova imena apsolutno nebitna u trenucima kada zvuk kiše prekida odzvanjanje celika,oštrice o oštricu.Dva perfektno iskovana mača bila su jedino ono što je bitno u trenucima kada se brane čast I obraz jedne,oduzeti od druge porodice.Baš u trenutku kada je grom udario u drvo,silueta samuraja se zaletela u punoj brzini I na svega četiri stope od ronina je skočila sa mačem iznad glave koji je sekao vazduh.Začuo se jak borbeni urlik.On,ronin,samuraj odmetnik izmakao se u stranu,izbegavši udarac većeg ali ne I jačeg,zasekao je trup svog protivnika.Samuraj sa komadom hladne legure čelika ostao je nepomično da leži dok se manja silueta polako I mirno udaljavala sa bojnog polja.Čast je bila vraćena.